Uskrsna poruka nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića

Braćo i sestre u vjeri!

1. Isus Krist je svojom mukom, smrću i uskrsnućem spasio svijet i 

čovjeka, vrativši ga u zajedništvo s Bogom. Radi toga je došao na svijet 

i ispunio volju svoga nebeskoga Otca. U njegovu neizrecivom djelu 

ljubavi nalazi se oslobađanje, povezivanje, ujedinjavanje, ozdravljenje, 

okupljanje, pomirenje svega što je bilo podijeljeno, razoreno, raspršeno, 

razjedinjeno, sukobljeno.

Sveti Pavao piše kršćanima u Efezu: »Doista, on je mir naš, on 

koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u 

svome tijelu« (Ef 2, 14-16). Krist je sazdao novoga čovjeka izmirivši ga 

s Bogom po križu. U svome otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Krist 

je obnovio jedinstvo koje je grijeh narušio: jedinstvo ljudi s Bogom i, kao 

posljedicu toga, jedinstvo ljudi među sobom. Pomirenje s Bogom donosi 

plodove pomirenja među ljudima.

Utjelovljenje je Božjemu Sinu omogućilo zahvatiti sve što je 

ljudsko, postavši nama solidaran u svemu, osim u grijehu. Upravo to 

je bila pretpostavka da bi u sebi sve ljudsko mogao uzdignuti k Otcu. 

Križ je u dramatičnom središtu toga Kristova puta; na križu se dovršava 

najdublje sjedinjenje s ljudskošću i čovječanstvom. Na križu je Krist 

obuhvatio cjelokupnu stvarnost i – kako običava reći stoljetna predaja 

Crkve – uglavio (usp. Ef 1, 10), rekapitulirao, ujedinio sve na nebu i na 

zemlji ostvarujući novost koja preporađa čovjeka. Zbog toga u uzdizanju 

na križ promatramo i smrt i uskrsnuće i povratak k Otcu, ali jednako tako 

i privučenost svih ljudi tim događajem koji nas od razjedinjenja vodi k 

zajedništvu.

2. Ovih svetih dana dublje doživljavamo otajstvo svoje kršćanske 

vjere i pripadnosti Kristu, njegovu mističnom tijelu – Crkvi. S otajstvom 

Kristova vazma u životu naše Crkve povezujemo slavlja kršćanske 

inicijacije (krštenja, potvrde, euharistije) i radujemo se novim članovima 

Božjega naroda koji se krštenjem preporađaju na novi život, suobličuju 

Kristu snagom Duha u svetoj potvrdi i postaju euharistijskim ljudima za 

život svijeta. Pred našim se očima, u našem se životu, obnavlja istina da 

zajedništvo s Kristom postaje zajedništvom Crkve, koje je plod Kristova 

otkupiteljskoga djela. Upravo to zajedništvo, kao plod vazmenoga 

otajstva, ostaje živim i jasnim znakom onoga što je ostvareno 

uskrsnućem.

Objava Kristova umiranja na križu otvara životno razumijevanje 

Boga kao suodnosa ljubavi. Kristovo obespravljenje (grčki kenosis), 

prinošenje sebe i nepolaganje prava na svoje božanstvo; ta najdublja 

moguća poniznost u kojoj je osjetio potpunu napuštenost, izraženu u 

kriku: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mk 15, 34), objavljuje 

otajstvo Presvetoga Trojstva koje se daje u ljubavi. Bog je svoje 

čovjekoljublje očitovao do ponora i tame smrti svoga Sina, u kome nam 

je sve darovao.

Isus nam pokazuje da je istinska ljubav obilježena suočavanjem 

sa smrću, sebedarjem, davanjem vlastitoga života. To je odjek onoga 

što je Krist ostvario na križu, odrekavši se sebičnosti i potpuno se dao. 

Zato kaže: »Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet 

uzmem« (Iv 10, 17). Da bi ponovno našao svoj život u uskrsnuću i u 

punini proslavljenoga tijela koje sadrži cjelinu novoga stvaranja, treba 

ga položiti, predati, prinijeti. Najdublja razina sebedarja podudara se s 

darom Duha Svetoga. Isus predaje Duh (usp. Iv 19, 30) u trenutku kada 

živi posvemašnju nesebičnost, kenozu.

3. U našem životu ta je zakonitost ljubavi u Presvetom Trojstvu 

prevedena u zapovijed o uzajamnoj ljubavi: »Zapovijed vam novu dajem: 

ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge« 

(Iv 13, 34). Isus za nas nije samo uzor, nego nam vjera u njega i milost 

sakramenata po kojima smo njemu pritjelovljeni omogućuje ljubiti kao što 

je on ljubio.

Kršćanski je život nastavljanje Kristova života u kršćanima. To 

znači da naša ljubav nije samo oponašanje njegove ljubavi, nego je 

sudjelovanje u istoj ljubavi i njezin produžetak. Pitamo li se kako treba 

ljubiti bližnje, dobivamo odgovor u Isusu koji nam je cijelim životom 

pokazao kako trebamo ljubiti jedni druge, jer nas je on ljubio i dao nam 

svoju sposobnost da ljubimo. A da bi nam priopćio kakva je ta ljubav, 

Isus nas upućuje na onu najuzvišeniju mjeru: »Kao što je Otac ljubio 

mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi« (Iv 15, 9).

Ostati u njegovoj ljubavi daje novu kakvoću ljubavi, jer se ne radi 

o pukoj usporedbi, nego o suobličenju. Zato Isus može moliti Otca da se 

među učenicima ostvaruje ona punina jedinstva koja postoji između Otca 

i njega: »Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u 

nama budu« (Iv 17 21).

4. Isus je uskrsnućem ponovno doveo do jedinstva cjelokupne 

stvarnosti, vraćajući svemu smisao i međusobnu povezanost. On je »u 

sebi sjedinio sve nebo i zemlju, Boga i čovjeka, tijelo i duh, osobu 

i društvo« (papa Franjo, Radost evanđelja, 229). Očito je da samo 

Krist, pobjednik nad grijehom i smrću, nad tim najvećim razdjelnicima 

i neprijateljima Života, može ostvariti jedinstvo u srcima ljudi, ali i u 

zajednicama.

Krist je umro za svakoga čovjeka i za sve narode, da bi utemeljio 

novi narod koji je rođen iz vode i Duha Svetoga. Time nije dokinuo 

kulturne posebnosti, nego je dao da živi jedan, Božji narod, s mnogo lica, 

u mnogo naroda. Mi smo zahvalni Gospodinu što je naš hrvatski narod 

oblikovao evanđeljem i evanđeoskim vrijednostima.

Papa Franjo piše u svojoj apostolskoj pobudnici Radost

evanđelja: »U ova dva tisućljeća kršćanstva bezbrojni su narodi primili 

milost vjere, učinili da ona procvate u njihovu svakidašnjem životu i 

prenosili su je prema svojim vlastitim kulturnim oblicima. Svaki put kada 

neka zajednica primi navještaj spasenja, Duh Sveti obogaćuje njezin duh 

preobražavajućom snagom evanđelja« (RE 116).

5. Osjećam se potaknutim ovoga Uskrsa posebno istaknuti tu 

vjerničku zbilju zajedništva, to biti zajedno u ljubavi, pri čemu treba 

prevladavati traženje dobra bližnjega, kao dragocjenosti koju valja unositi 

u hrvatsko društvo, gradeći jedinstvo naroda i društva koje se temelji 

na vrijednostima istine i nesebičnosti. To blago imamo u riznici svoga 

narodnoga bića. I nije prezahtjevno ponovno ga otkriti i od njega živjeti. 

No, važno je prije toga svjetlom Uskrsloga prepoznati ono što unosi 

nemir, razdore i neslogu u našu sredinu. Potrebno je prepoznati sukobe 

na raznim područjima društvenoga života što ih, nažalost, u Hrvatskoj, 

pod novim naletima sebičnosti pojedinaca i određenih skupina, iz dana u 

dan sve više osjećamo.

Papa Franjo piše: »Sukob se ne smije ignorirati ili skrivati. Mora 

se prihvatiti. Ali ako ostanemo zarobljeni u sukobu kao u nekoj zamci, 

gubimo svoju perspektivu; naši se vidici sužavaju i sama stvarnost ostaje 

rascjepkana. Kada se zaustavimo u konfliktnoj situaciji, gubimo osjećaj 

dubokoga jedinstva stvarnosti« (RE, 226).

Stoga zabrinjava naglašavanje nejedinstva i podjele u tkivu 

hrvatskoga narodnoga bića, koje ističu kreatori hrvatske javnosti, kad je 

riječ o nacionalnom identitetu, odgoju i temeljnim pitanjima društvenoga 

života. Je li to što se predstavlja naša hrvatska stvarnost ili nas se samo 

u to nastoji ciljano uvjeriti? Važno je o tome razmišljati u suočavanju sa 

suvremenim pitanjima hrvatskoga društva, kada vidimo da se namjerno 

pojačavaju određeni sukobi, ne dopuštajući pogled prema prošlosti, da bi 

se vidjele nosive vrijednosti, niti se daje prostora budućnosti, oslonjenoj 

na dubljim temeljima od težnje za uskim materijalnim probitcima koji se 

lako pretvaraju u pokretače sebičnosti i sukoba.

6. Papa Franjo poziva na nadilaženje površnosti sukoba i na 

sudjelovanje u novom procesu izgradnje jedinstva, u kojemu posebnu 

važnost ima solidarnost, s pomoću koje sukobi, napetosti i protivštine 

mogu dostići mnogoliko jedinstvo koje donosi novi život. »To ne znači 

odlučiti se za neku vrstu sinkretizma ili utapanja jednoga u drugo« (RE, 

Sveti Otac promiče put solidarnosti kako bismo bili graditelji 

zajedništva te uzajamnom ljubavlju preobražavali svijet. Treba 

kročiti protiv struje izopačenoga individualizma koji unosi zlo u 

obitelji, gospodarstvo, financijski sustav i politiku. Sve više ima onih 

koje razočaranja društvenim događajima u nas razdiru do osjećaja 

bespomoćnosti i malodušnosti. Stoga je potrebno mijenjati način 

razmišljanja i djelovanja na području rada, ekonomije i politike u 

promicanju društva koje nije samo mnoštvo pojedinaca, nego solidarna 

zajednica, u promicanju takvih društvenih odnosa gdje nisu na prvom 

mjestu uski sebični interesi pojedinaca ili skupina, nerijetko dobro 

zaštićenih od nositelja vlasti, nego opće dobro cjelokupne društvene i 

državne zajednice.

Po pastirskoj službi u Crkvi sa svojim sam narodom dijeleći, 

kao i uvijek, u ovo vrijeme pritisnuto krizom, njegove radosti i nade, 

žalosti i tjeskobe. Prošlo je već više od šest godina od početka teške 

ekonomsko-financijske krize, koja je posebno pogodila područje rada. To 

osobito osjećaju naši mladi koji nakon završenoga školovanja ne mogu 

naći posao, ali i oni koji nakon više godina i desetljeća rada ostaju bez 

posla, s brigom za obitelj. Ti građani u našoj su sredini lišeni temeljnih 

ljudskih prava, kao što je pravo na rad. To stanje zabrinjava i traži brze 

promjene, novu solidarnost i zajedništvo svega društva. Dužnost je i 

zadaća svih, a osobito nositelja vlasti, da se pomogne i ubrza rast i 

razvoj koji će omogućiti otvaranje novih radnih mjesta.

7. Braćo i sestre! Prošli smo korizmenim hodom, osluškivali 

Božju riječ i njegove poticaje kojima nam izlazi ususret i poziva nas 

na obraćenje, ispovijedanje grijeha i promjenu života. Po Crkvi nam 

rasvjetljuje put do radosnoga zajedništva njegove prisutnosti koji vodi 

tragom molitve, odricanja i suprotstavljanja zlim navikama, te tragom 

dobrih djela i nesebičnosti. Svaki put kad smo osjetili vlastitu slabost, 

malodušnost i prijetnju beznađa, upućivao nas je na zajedništvo svoje 

ljubavi koju je ostavio kao zalog svojoj Crkvi.

I sada smo u središtu liturgijske godine, radosno slaveći uskrsnuće 

Gospodinovo i dar njegova Duha koji i nama daje da jedni drugima 

budemo ista duhovna snaga i dom nove nade. Budimo graditelji 

obnovljenoga zajedništva u Crkvi i promicatelji kršćanske solidarnosti u 

sredinama u kojima živimo. Neka naše vjerničko, katoličko zajedništvo

bude prepoznatljivo i djelotvorno i u našem hrvatskom društvu.

Pozivam sve vjernike da ovog Uskrsa posebno mole za mir u 

Ukrajini i da budu solidarni s ukrajinskim narodom.

Svima u zajedništvu Crkve i zajedništvu ljudskosti čestitam Uskrs i 

molim Božji blagoslov za svaki dom i cijelu nam domovinu Hrvatsku!

Vaš nadbiskup,

† Kardinal Josip Bozanić, v.r.

U Zagrebu, na Cvjetnicu, 13. travnja 2014. godine.