BOŽIĆNA PORUKA NADBISKUPA ZAGREBAČKOGA KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA

BOŽIĆ DAJE SMISAO 

NAŠOJ SADAŠNJOSTI

 Crkva na Božić moli Boga koji je divno sazdao čovječje 

dostojanstvo, a još ga divnije obnovio, da nam udijeli dioništvo u 

božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav 

(usp. Zborna molitva Euharistije Rođenja Gospodnjega). U toj je 

molitvi izražena srž Božićnoga otajstva: čovječje dostojanstvo i 

povezanost naravi i nadnaravnoga. Upravo se ti naglasci ističu u 

govorima što ih je papa Franjo održao neposredno prije došašća, 

25. studenoga 2014. godine, u Strasbourgu, u Europskom 

parlamentu i Vijeću Europe. Papa je govorio na način koji se ne 

tiče poglavito političkih odnosa za budućnost Europe, nego se tiče 

srži čovjekova života i njegova odnosa prema drugim ljudima i 

svijetu. Ti Papini govori polaze od cjeline kršćanske Radosne 

vijesti, a osobno sam ih doživio kao dragocjeni dar u svjetlu 

Božjega utjelovljenja u Isusu Kristu.

Slijedeći Papine govore u Parlamentu i Vijeću, lako ćemo 

otkriti i terminologiju i sadržaj koji se izravno tiče božićnoga 

navještaja. On je iznimna poruka cijeloj Europi, a mi ga u 

Hrvatskoj čitamo u njegovoj aktualnosti za naš povijesni 

trenutak Crkve i naroda. Vrijedni su ti govori da se svi, ne samo 

ljudi u politici, na njih vraćamo, da ih razmatramo i da se pitamo 

na koji način istaknute vrjednote kao vjernici trebamo ugrađivati 

u hrvatsko društvo.

NIJE MOGUĆ NAPREDAK 

UZ KULTURU ODBACIVANJA

 Navodim središnje izreke iz dvaju govora pape Franje, da bismo 

lakše prepoznali nit koja se tiče nas. U njegovim riječima još 

lakše spoznajemo koliko smo sa svojom hrvatskom kulturom dio 

europske zbilje, njezina bogatstva i njezina siromaštva. Papa 

najavljuje »poruku nade koja se temelji na pouzdanju«. Ta je pak 

nada »u Gospodinu koji preobražava zlo u dobro i smrt u život«, 

dok je pouzdanje vezano uz čovjeka, kao osobu koja je 

obdarena nadnaravnim dostojanstvom. Te dvije riječi: 

nadnaravno, odnosno transcendentno i dostojanstvo, u srži su 

Božićnoga otajstva.

To je dostojanstvo ključna riječ za Papin pristup u kojemu ističe 

jedinstvenost i neponovljivost ljudske osobe te vrijednost 

svakoga čovjeka. Iz toga dostojanstva proistječe i sloboda, kao i 

neotuđiva ljudska prava. Na toj podlozi međusobnoga 

prožimanja izvorišta u Bogu svakoga čovjeka, specifičnosti 

ljudske naravi i dostojanstva, lakše se vide sadašnji pokušaji 

odvajanja čovjeka od antropoloških okvira. Ako se zanemare ta 

polazišta, posljedice su velike, jer se tiču razlučivanja dobra i zla, 

uzajamne povezanosti ljudi i budućnosti koja može završiti u 

zabrinjavajućim pojavama u našem društvu. Teško je zamisliv 

stvarni boljitak i napredak s pojavama kao što su osamljenost, 

nebriga za najslabije, iskorištavanje drugih, nepovjerenje u 

ustanove, beznađe i tjeskoba, ravnodušnost, sebičnost, 

odbacivanje, štoviše - kako češće ponavlja papa Franjo - cijelu tu 

kulturu moglo bi se nazvati kulturom odbacivanja. Ona je 

pokazatelj kamo vodi nepoštivanje istine o čovjeku i njegovu 

dostojanstvu, jer se u odbacivanju lako mogu naći i bolesnici i 

starije osobe i djeca, osobito začeta, a još nerođena.

PROMICATI DAROVE 

LJUDSKE OSOBE

 Stavimo li kulturu odbacivanja pred Božićno otajstvo, vidjet 

ćemo da je ona suprotnost božićnom pristupu. Govorom o 

rođenju Isusa Krista govori se o Djetetu, o čudu rođenja čovjeka 

kao dara. Život toga Djeteta prihvaćen je, bez obzira na vanjske 

nepovoljne okolnosti, prihvaćen je u svoj skromnosti i 

neimaštini. Marija i Josip brinu se za to krhko stvorenje i 

pristupaju mu s ljubavlju, s poštovanjem i nježnošću. I sami su 

doživjeli kulturu odbacivanja i odbijanja, prijetnji i progonstva. 

No, sve što su živjeli prihvaćali su s otvorenošću prema Bogu.

Buditi nadu i pružati je ne znači samo prepoznati središnjost 

ljudske osobe, nego ujedno i promicati darove koje ona nosi. 

Zato Papa na prvo mjesto stavlja odgoj, i to počevši od obitelji. 

Doslovno kaže: »Ujedinjena, plodna i nerazrješiva obitelj sa 

sobom nosi temeljne elemente za pružanje nade u budućnost. 

Bez te čvrstoće, u konačnici se gradi na pijesku, s teškim 

društvenim posljedicama.«

Osim obitelji ističe i odgojne ustanove: škole i sveučilišta, a u 

njima rast ljudske osobe u cjelini. U prostor odgoja stavlja i 

zauzimanje za stvoreni svijet (ekologiju), pazeći na osobnu 

odgovornost i na svijest da nismo gospodari svijeta u kojemu 

nam je Bog dao živjeti. Štoviše, Papa skreće pozornost na 

poljodjelstvo i na brigu za hranu kojom treba održavati život. U 

tom se kontekstu treba susretati s izazovom gladnih u svijetu. Na 

tim se premisama bolje vidi potreba za davanjem i vraćanjem 

dostojanstva ljudskom radu, otklanjajući sve što vodi k 

izrabljivanju ljudi, te jačajući brigu za obitelji, ali i osjetljivost za 

prihvaćanje izbjeglica koje Europu mole za pomoć.

POZIV NA KULTURNI RAZVOJ

 Svoj govor u Europskom parlamentu papa Franjo završio je s 

naznakom tematike o miru, kojom je započeo govor u Vijeću 

Europe, vraćajući se na slobodu i dostojanstvo čovjeka, 

odnosno na kulturu prihvaćanja. Kao što je prepoznao problem 

kulture odbacivanja, tako je istaknuo i problem kulture sukoba 

kojoj je cilj unošenje straha i marginalizacija. Ta kultura ubire 

gorke plodove, vidljive u raznim nedužnim žrtvama kojima se 

oduzima ljudsko dostojanstvo.

Tako mir nije puko ljudsko postignuće dogovora. U 

kršćanskome poimanju mir je Božji dar te plod slobodnoga i 

razumnoga djelovanja koje teži prema općemu dobru u istini i 

ljubavi. Na tom tragu Papa poziva na kulturni razvoj koji je 

obilježen čežnjom za spoznajom, razvojem, napretkom i 

jedinstvom. To je moguće, ako postoje duboki korijeni i jako 

stablo. Korijeni o kojima Papa govori nalaze se duboko u istini. 

»Bez toga traženja istine, svaki čovjek postaje mjerom sam 

sebi.« Tako Papa, upozoravajući da čovjek, koji je nesposoban 

živjeti društvenu dimenziju i prihvatiti istinu o sebi, živi 

individualizam koji je ljudski siromašan, a kulturno neplodan.

Primjećujući upravo neka od tih obilježja u sadašnjoj Europi, 

Sveti Otac upućuje pitanja svim građanima Europe: Gdje je 

tvoja gorljivost? Gdje je tvoja čežnja za istinom? Pita o onim 

vrijednostima koje je Europa razvijala na području brige za 

čovjeka, u umjetnosti i društvenoj osjetljivosti, te u političkoj, 

gospodarskoj i vjerskoj baštini. No, osim korijena i njegovanja 

spomena, važna je i kreativnost, stvaralačka snaga koja 

proizlazi iz tih korijena protiv sterilnosti kojom je zahvaćeno sve 

europsko ozračje.

NOVI PRISTUP 

ONOMU OBIČNOMU

 Ponirući u otajstveni događaj koji slavimo u božićnoj noći, 

uviđamo ljudsku čežnju za ispunjenjem, za odgovorima koji 

nadilaze čovjeka, a očituju se u rođenju Djeteta. I svaki put kad 

zastanemo pred tim otajstvom, osjećamo da nas ono nadilazi: 

nadilazi objava Boga koji je postao čovjekom, Stvoritelja koji je 

postao stvorenje, Vječnoga koji trpi smrtnost, Svemoćnoga u 

djetinjoj nemoći.

Otajstvo se uvijek odlikuje spajanjem redovitoga i djelomičnoga s 

izvanrednim i sveobuhvatnim. Jer se u Božićnom otajstvu nalazi 

tako običan, svakodnevan događaj, koji ne bi trebao zaslužiti 

posebnu pozornost - rođenje čovjeka, dolazak malenoga ljudskoga 

bića na svijet. To velika ljudska povijest ne bi zabilježila kao 

posebnu vrijednost. Ipak, u spajanju svakidašnjih događaja i vjere 

događa se novi pristup onomu običnomu i primjećuje Božja 

prisutnost u neznatnome i rubnome, samo naizgled nevažnome.

BOŽIĆ SE OBJAVLJUJE 

I PRIHVAĆA U MALENOME

 Osim toga, rođenje Spasitelja nije Božji odgovor samo na čežnju i 

iščekivanje, nego i na ravnodušnost. Sjetimo se one tužne 

rečenice koju susrećemo u evanđeoskome izvješću: »… za njih 

nije bilo mjesta u svratištu« (Lk 2, 7). Nad radost zbog rođenja 

nadvila se gorčina zbog ravnodušnosti i negostoljubivosti. I dok 

razmatramo lice novorođenoga Spasitelja, već se nazire lice 

odbačenoga i raspetoga Isusa. Božić se tiče čovjeka koji pritječe u 

pomoć onima koji su u potrebi; tiče se osjetljivosti koja u bližnjemu 

prihvaća Boga.

Božić je Bog koji je postao čovjekom, koji boravi u ljudskoj naravi, 

ali vjera u njegov dolazak u tijelu upućuje na vječnost, na 

zajedništvo s Bogom na koje smo kao ljudi pozvani. S Božićem 

započinje onaj danas koji se proteže na svaki dan ljudske povijesti. 

Božić je taj danas, koji daje smisao našoj sadašnjosti. No, Božić se 

objavljuje i prihvaća u malenome, u redovitosti, u onome što život 

čini lijepim, svakidašnje uzvišenim. Baš zato ga znaju istinski 

prihvatiti maleni i siromašni, kao što su betlehemski pastiri. Za njih 

taj događaj nije bio sablazan, nego radostan događaj, u kojemu 

posebno mjesto ima Marija, brižna čuvarica i njegovateljica ljudske 

MALENI S POUZDANJEM 

U BOGA POBJEĐUJU

 Dok razmatramo Božju riječ o Isusovu rođenju i čitamo je vođeni 

Papinim razmišljanjima, ne možemo izostaviti misli koje pitaju o 

hrvatskom Božiću. Kakav je on ove godine? Osjećamo li radost 

koju sa sobom nosi, ili je ta radost narušena nekom gorčinom, 

umorom, životnom tjeskobom?

Molim Gospodina da životne poteškoće ne pritisnu dušu do te 

mjere da se ne usudimo vidjeti Boga koji nam dolazi u našim 

svakidašnjim hrvanjima i životnim brigama. Što reći o 

nezadovoljstvu u društvu; o neuspostavljanju razgovora; o nebrizi 

za tuđe potrebe, o neosjetljivosti za ugrožene, o nemaru u 

upravljanju društvenim dobrima…? Svjesni smo da smo i u 

hrvatskom društvu dionici kulture odbacivanja i baš zato kao 

vjernici molimo Boga da nas pohodi i daruje nam snagu svoje 

malenosti, da - bez obzira na komentare - ne prestanemo 

ponajprije moliti, ali i zauzimati se na različite načine za obitelji, za 

nerođene, za nezaposlene, za branitelje, za beskućnike, za 

nacionalnu baštinu…